trȉst (trȉs)

br. gl. – trideset (30) → tridȇsetZvȁlilo se trȉst pȗrekof. Trȉs pũt smo se zistȁli i zapišȇvali rȋči.

trȋsto

br. gl. – tri stotine (300) • Šȏleni kȍštaju trȉsto dȉnarof. Čȅ mu povĩš trȉsto pũt, tȁk ne mãri.

trȋstõti

br. red. [ž. trȋstõta] – tristoti (300.) • Dȅnes je trȋstõti dȃn h ovõmu lȉtu.

trīskȁ

ž. [jd. G trīskȅ, mn. G trīskȉ] – 1. iver, okresina, trijeska, 2. pren. mršava osoba • Nĩ je nȉš, tȁk je kȁk trīskȁ.

trĩšče (trĩščje)

s. zbir. [G trĩšč(j)a] – triješće, iverje → trīskȁDȉlam si trĩščje za potkurȇvae h špȍrotu.

trīščȁt

nesvrš. [prez. jd. 1. triščĩm, mn. 3. triščĩju/triščĩdu, prid. rad. jd. m. trīščȁ] – 1. proizvoditi prodoran zvuk (kad se što ruši), 2. odjekivati gromoglasnom bukom, 3. jako svijetliti • Svȉklost ot lȃmpih mi triščĩ po očjȁm.

trĩt (se)

nesvrš. [prez. jd. 1. tȁrem, mn. 3. tȁreju/tȁredu, prid. rad. jd. m. trȉ] – 1. snažno pritiskujući prevlačiti rukom ili čim drugim preko čega; masirati, 2. pritiskati dva tijela, dva predmeta jedan o drugi, prevlačiti jedan predmet preko drugoga, 3. pružati otpor zbog trljanja; trti • Konȍplju tȁrem i ȕnda u zvẽžem h povȉsmo.

trīzȁn

prid. [ž. trīznȁ] – 1. trijezan, koji nije pijan, 2. koji trijezno misli; trezven, priseban, razložan, razborit; trijezan • Kȁj trīzȁn mȉsliš, tȏ pijȃn povĩdaš.

trīznȉt se

nesvrš. [prez. jd. 1. trĩznim se, mn. 3. trĩzniju/trĩznidu se, prid. rad. jd. m. trīznȉ] – postajati trijezan, trijezniti se • Cĩli dȃn se trĩzniju kȁj su snȍčka prȅveč pȋli.

te

s. zbir. [G ta] – 1. oštri, igličasti izraštaji na biljkama (stabljici, listu, palistiću) koji bodu; bodlje, 2. nisko bodljikavo šiblje ili granje; trnje → tnSȅ pũte je zarãslo te i gmje

tȑka

ž. [jd. G tȑke, mn. G tȑkih] – 1. trka, trk, trčanje; velika žurba, jurnjava, 2. sport. natjecanje, utakmica u brzini trčanja, borba za što brže stizanje na cilj; utrka, 3. pren. usredotočenje svih napora da se postigne neki cilj u konkurenciji s drugim • Fȕrt sam h nȉkakvoj tȑki, ne mȍrem sȅ dospȉt.

tȑknit

svrš. [prez. jd. 1. tȑknem, mn. 3. tȑkneju/tȑknedu, prid. rad. jd. m. tȑkni, prid. trp. jd. m. tȑk()en/tȑknit, ž. tȑk()ena/tȑknuta] – 1. zadati udarac, udariti u prolazu; munuti, okrznuti, 2. nakratko otrčati, trknuti • Sȁmo bum tȑkni do trafȉke, mȏram si kūpȉt cigarȅtline. Ũn je mãko tȑknit, nãj ga sȅ poslȕhnit kȁj povĩda. Tã bȁba je fȇjs tȑkena, nĩ prãva.

tȓkoma

pril. – u trku, trčeći • Tȓkoma da si se ȉšo hmȉt, zamȁzan si.

tȑlica

ž. [jd. G tȑlice, mn. G tȑlic] – naprava za čišćenje lana i konoplje, trlica • Na tȑlici se tȁk dȕgo tȑlo dȍk se nĩ zvȁdilo sȅ kocẽe s konȍplje.

tmȁ

ž. [jd. G tmȅ, mn. G tmȉ(h)] – 1. osobina onoga koji je tvrdoglav, nepopustljivost; svojeglavost, upornost, 2. tvrdoglav postupak; tvrdoglavost • Zbȍk jȅnine tmȅ se nẽče z mȅnum spomȉnat.

tȑmast

prid. [ž. tȑmasta] – koji uporno ostaje pri svome, koji ne uzima u obzir razloge i dokaze, koji ne prihvaća savjete; zadrt, svojeglav, tvrdoglav • Prȅveč je tȑmast i nẽče popūščȁt.

tn

m. [jd. G tna, mn. G tnof] – 1. trn, oštar, igličast izraštaj na biljkama (stabljici, listu, palistiću) koji bode; bodlja, 2. nisko bodljikavo šiblje ili granje; drač; dio naziva više trnovitih biljaka (npr. crni trn) • Hodȉ sam bõs pak sam se napȉkni na tn.

trnãc

m. [jd. G trnãca, mn. G trnãcof] – zemljište, često ograđeno, namijenjeno uzgoju voća, voćnjak • F trnãcu ȉmam hrȕšak, jȁbuk, slȋf i orȉhof.

trnȍf

prid. [ž. trnȍva] – koji se odnosi na trn, načinjen od trnja • Jẽzušu su dȉli na glȃvu trnȏvu krȕnu.

trnovȃt

prid. [ž. trnovȃta] – 1. koji je pun trnja, zarastao u trnje, 2. pren. koji je pun teškoća; mučan, tegoban; trnovit • Tȏ su trnovȃti pūtȉ.

trnȕla

ž. [jd. G trnȕle, mn. G trnȗl/trnȕli(h)] – vrsta biljke iz porodice ruža i plod te biljke (sitna tamnomodra koštunica opora okusa); crni trn • Tȁk ȉmaš čne ȍči kaj trnȕle.

trnȕlica

ž. umanj. [jd. G trnȕlice, mn. G trnȕlic] – mala trnina, trninica → trnȕlaZa plȍtum je zrãsla mãla trnȕlica.

Trojākȉ

m. pl. t. [G Trojãk/Trojākȍf] – 1. blagdan koji dolazi pedeseti dan nakon Uskrsa, 2. posljednja nedjelja pred korizmu; Duhovi • Sȁt h nedȉlju bȕju Trojākȉ, bȕm ȉšo na fȇrmu. Od Božȉča do Trojãk je na krȁju pȕn škrlãk.

trȍjček

m. [jd. G trȍjčeka, mn. G trȍjčekof] – jedan od troje rođenih zajedno, jedan od trojki • Jã sam jȅn ot trȍjčekof, a dvȋ su pȕcice.