m. [jd. G trȃka, mn. G trȃkof] – 1. uzak komad tkanine, papira, plastične mase i sl. kojim se što vezuje, pričvršćuje i sl.; vrpca, 2. dio kolnika označen za kretanje vozila u jednom smjeru, 3. dug svitljiv materijal koji služi da se na njemu snima; traka • Trȃk mi držĩ lȃsi da mi ne opãdaju po očȁm.

m. umanj. [jd. G trãkeca, mn. G trãkeci(h)/trãkecof] – mala traka, trakica • S trãkeci sam pȕcici zavẽzala kȉtice.

m. [jd. G trȁktora, mn. G trȁktorof] – motorno vozilo za vuču poljoprivrednih alatki, strojeva i vozila • Kũpili smo nõvoga trȁktora kaj bȕmo obdilȃvali grȕnt.

prid. [ž. trȁljava, s. trȁljavo] – 1. koji nosi tralje; poderan, dronjav, 2. koji je bez vrijednosti; slab, bijedan, jadan, loš • Nãj bȉt tȁk trȁljaf, dȅ se mãko pomūčȉ ȍko tȍga dȉla.

m. [jd. G trāmȁ, mn. G trāmȍf] – stropna greda, nosiva drvena greda • Na trāmȕ je obȉšena petrolȇmka kaj svitĩ po hȉži.

svrš. i nesvrš. [prez. jd. 1. trančȋram, mn. 3. trančȋraju/trančȋradu, prid. rad. jd. m. trančȋra] – rasjeći/rasijecati, rezati, prerezati, iskomadati (životinjsko meso) • Škācȉ su hlȍvili kȍkota i trančȋraju ga. Zaklȁli smo pȃjceka, sȁt ga bumo dȉli na gȁge i trančȋrali na komãde.

m. [G Trȃničca] – toponim • Trȃničac su ledȉne h Klūčȕ vȕs cȉstu tẽra pȅla h Drĩe, na drȕgu strȃn Kȏmarnika.

m. [jd. G trȃnika, mn. G trȃnikof] – mjesto gdje stoka pase, travnata površina koja služi za napasanje stoke, pašnjak • Hvȇčer s trȃnika tȉram blȃgo domȏm.

m. [jd. G trapȁ, mn. G trapȏf] – plitka rupa u zemlji u koju se sprema povrće i voće kako bi se očuvalo od hladnoće, spremište povrća u zemlji • Po zĩmi smo jȅmali zi trapȁ rȉpu, burȗndu i krumpĩr.

uzv. – (onomatopejski) jak zvuk (pad, rušenje, zatvaranje vrata itd.) • Trȁs, opȁ sam kȁj zrĩla hrȕška!

ž. [jd. G tratĩnčice, mn. G tratĩnčic] – krasuljak, tratinčica, vrsta livadne biljke • Ot tratĩnčic su si pȕcice dȉlale vȋnčeke i nãruknice.

nesvrš. [prez. jd. 1. trȁtim, mn. 3. trȁtiju/trȁtidu, imp. jd. 2. trȁti, prid. rad. jd. m. trȁti] – trošiti uzalud, uludo rasipati (novac, dobra ili vrijeme) • Trȁtiju vrȋme, mȉsto da ȉdeju na posȁ.

ž. [jd. G trāvẽ, mn. G trãf/trāvȉ(h)] – 1. trava, 2. ljekovita biljka, 3. razg. sušeni pripravak od indijske konoplje koji se koristi kao narkotik, kanabis, marihuana → celȉna • Ščȅra smo pȍkosili sȕ trāvȕ na trȃniku, sȁt u ȉdemo prevrȁčat.

 m. [G trȃva] – četvrti mjesec u godini, travanj • Trȃva je četȑti mȉsec h lȉtu.

ž. [jd. G travušĩne, mn. G travušĩn] – nepokošena, osušena trava • Po travušīnȉ lȁziju kȁče.

m. [jd. G trbȕha, mn. G trbȕhof] – 1. anat. trbuh, dio trupa između prsnog koša i zdjelice; trbušna šupljina i probavni organi; abdomen, 2. pren. unutrašnjost čega; ispupčen dio čega; izbočina, ispupčenje, izdignuće; utroba, maternica; trudno stanje • Ȉma trbȕh kȁk bȗba, tȁk je dȅbe.

m. [jd. G trbušākȁ, mn. G trbušākȍf] – onaj koji je suviše debeo • Poglȅ tȍga trbušākȁ, kȏmaj se gẽga.

prid. [ž. trbušȃsta] – 1. trbušast, koji ima velik trbuh (o osobi), 2. obao, zaobljen, izbočen • Čȅs trbȕh ne vȉdi prȅt se kȁk je trbušȃst.

prid. [ž. tȓcljasta] – 1. niskog rasta, nizak, 2. nerazvijen • Sȉ brȁti su mu vȅliki, a ũn je tȓcljast.

ž. [jd. G tȓčke, mn. G tȓčki(h)] – poljska jarebica, vrsta ptice • Tȓčke bežĩju jȅl ih cūckȉ nagȁaju.

nesvrš. [prez. jd. 1. tdim, mn. 3. tdiju/tdidu, prid. rad. jd. m. tdȉ] – 1. tvrditi, iznositi što kao istinu, kazivati nešto kao potpuno provjereno, 2. zatvarati, čepiti, stavljati poklopac ili zatvarač • Skȕhala sam kompȏt, sȁd ga mȅčem h flȁšice i tdim ih.

prid. ž. [jd. G tdne, mn. G tdnih] – (samo u frazemu tdna nȏč) usred noći • Tdna je nȏč i sȉ jȍš spĩju.

prid. [ž. trdoglȁva] – tvrdolav • Tȁk je trdoglȁf, sȅ dȉla po svojẽm.

m. [jd. G trefȁ, mn. G trefȏf] – tref, boja karatama (uz karo, herc i pik); žir u mađarskim kartama, trolisna djetelina crne boje u francuskim kartama • Nĩs imȁ hȅrca pak sam hȉti trefȁ.