ž. [jd. G tȋnte, mn. G tȋnti(h)] – tekućina za pisanje perom; crnilo • Kūpȉli su mi flȁšicu plãve tȋnte za pīsȁt.

ž. [jd. G tȉntare, mn. G tȉntari] – pogr. glava • Tȁkvu tȉntaru nȉgdo nĩma kak tĩ ȉmaš.

ž. [prez. jd. 1. tintãrnice, mn. G tintãrnic] – bočica u kojoj je tinta, tintarnica • H sȁkoj klũpi su bile tintãrnice s tȋntum.

m. [jd. G tȉntuha, mn. G tȉntuhof] – crno platno u lijesu na pokojniku • Čni tȉntuh je prekrȋt po mrlīčȕ.

[prez. jd. 1. tȉpam, mn. 3. tȉpaju/tȉpadu, imp. jd. 2. tȉpaj, prid. rad. jd. m. tȉpa, prid. trp. jd. m. tȉpan, ž. tȉpana] – dirati, opipavati • Tȉpam se po tĩlu da nĩmam mȍrti klopȁ.

m. [ž. tipȁsta] – površan, nespretan • Trȋba mu dȍst cȁjta dok tȏ naprȁvi kak je tȉpast.

m. [jd. G tȉplina, mn. G tȉplinof] – drveni ili plastični dio ugrađen u zid; služi da bi se učvrstio zavrtanj ili čavao • Nȃjpri zvȑtam lȕku h zĩdu, dȅnem tȉplin, pak ȕnda zašarãfim šarãf.

m. [jd. G tȋra, mn. G tȋrof] – 1. trag, otisak stopala, noge, kotača i sl. na nekoj površini, 2. ostatak onoga što je bilo, postojalo; karakteristično obilježje nekog utjecaja, prošlog vremena i sl., 3. predmet, pojava ili nešto drugo što služi kao potvrda o čemu, ono što ukazuje na što → trȃk • Lōfcȉ hȍdiju po zȃjčjem tĩru i tȁk ih lovĩju. Čȅz vȅliki snȋk sam si do cȉste naprȁvila tȋr.

nesvrš. [prez. jd. 1. tȉram se, mn. 3. tȉraju/tȉradu se, imp. jd. 2. tȉraj, prid. rad. jd. m. tȉra] – 1. tjerati, 2. tjerati se, biti spreman za parenje (o životinjama) • Krȁve su vȕšle f luckȏ, hȍdi ih tȉrat domȏm.

prid. [ž. tīsnȁ] – 1. tijesan, preuzak, koji je manjeg obujma (površine, zapremine) nego što treba, koji ostavlja premalo prostora; koji steže, žulja (cipele i sl.), 2. koji je premale širine ili male širine prema drugim predmetima u vrsti kroz koje se prolazi • Kȋklju bum po cvȉkleni respustĩla kaj mi je tīsnȁ.

pril. – pren. tijesno; usko; jedva • Tȋsno nam je f hȉži pak u bȕmo prešĩrili z dvȋ nõve komȏre. Kȃrtali smo bȅlu pak smo prȅšli tȋsno.

ž. [G tisnobȅ] – tuga, potištenost • Kȁk mȍreju žĩvit f tȏj tisnobȉ, nĩmaju ni kȁm dȉt špȁmpete.

ž. [jd. G tistenīnȅ, mn. G tistenĩn] – tjestenina, hrana od brašna, industrijske ili domaće izradbe, osušena bez pečenja i različito oblikovana (rezanci, makaroni itd.) • Prȉk tistenīnȅ zlĩjem sȁft, tȍga se nȃjbȍl najĩju.

s. [G tȋsta] – 1. tijesto, masa od brašna zamiješana vodom (ili drugom tekućinom i dodatcima), 2. tjestenina • Mĩsim tȋsto za dȋgani kolãč.

nesvrš. [prez. jd. 1. tiščĩm, mn. 3. tiščĩju/tiščĩdu, prid. rad. jd. m. tīščȁ] – 1. tiskati, potiskivati, gurati, tjerati; trpati, gurati, utrpavati; cijediti, 2. žuljati, zadavati bol, 3. prenositi otisak teksta ili slike na papir ili drugu podlogu u velikom broju primjeraka, štampati; umnažati rukopise i druge predloške; tiskati, 4. ukrašavati platno i tkaninu, 5. gurati se, gužvati se (o više ljudi na premalo prostora) • Šȏleni me tiščĩju, bum dȍbi žūlȅ.

m. [jd. G tȉšljara, mn. G tȉšljarof] – obrtnik koji izrađuje pokućstvo i građevne dijelove od drva (okvire prozora i vrata itd.), stolar • Tȉšljar nam dȉla mȅbline š čirȉšinoga drȋva.

ž. [jd. G tišl(j)arȉje, mn. G tišl(j)arȋj/tišl(j)arȉji(h)] – 1. ukupnost predmeta koje izrađuje stolar, 2. stolarski obrt, zanat; stolarstvo, stolarija • Prȋ je imȁ f tišlarȉji sȁmo hȍblipank i hȍblič, a sȁt ȉma sȅ mašīnȅ.

m. [jd. G tȉš-špȍrota, mn. G tȉš-špȍrotof] – štednjak koji se loži drvima i ugljenom • H tȉš-špȍrot namĩčem dȑva i vȕglen pak kȕham obȉt.

svrš. i nesvrš. [prez. jd. 1. titulȋram, mn. 3. titulȋraju/titulȋradu, prid. rad. jd. m. titulȋra, prid. trp. jd. m. titulȋran, ž. titulȋrana] – 1. osloviti/oslovljavati koga titulom, 2. uvažiti/uvažavati • Sȉ ga titulȋraju, a nĩ prȅveč vrīdȁn. Z nȉčim se nĩ skāzȁ da je tȁk titulȋran.

m. [jd. G tȋla] – vrsta vrlo tanke prozirne tkanine, til • Mlãdenkin šlȅp je ot tȋla.

s. [G tkãa] – proces izrade tkanine od konoplje i lana na tkalačkom stanu • H ormārȕ ȉmam lĩpoga tkãa jȍš od mojȉh stãrih.

m. [G Tkȃlčičevoga brȋga] – toponim • Tkȃlčičev brȋk je brȋk na Harmȉci na tẽromu su nȉgda bȋli trnãci i tȑsja.

nesvrš. [prez. jd. 1. tkãm, mn. 3. tkãju/tkãdu, prid. rad. jd. m. tkȁ, prid. trp. jd. m. tkãn, ž. tkānȁ] – 1. tkati, izrađivati platno ili tkaninu na razboju (ukrštanjem i sabijanjem niti), 2. pren. kombinirati u mislima, maštati • Zmȉslim se kak je mojȁ stãra mȁma tkȁla plātnȍ za plȁfte.

m. [jd. G tkȁca, mn. G tkȁcof] – tkalac • Dȅnes nĩ vȅč tkȁcof, nȉgdo vȅč ne tkẽ.