vȅliki

prid. [ž. vȅlika, komp. m. vȅkši, ž. vȅkša] – 1. koji je iznad prosječnog, običnog u vrsti ili iznad onoga čemu se suprotstavlja, a. opsegom, obujmom, razmjerima, b. količinom, brojem, c. uzrastom, odraslošću, d. stupnjem, intenzitetom, jačinom, e. važnošću, značenjem, odgovornošću, 2. koji je na glasu; čuven, znamenit, 3. visok; velik • Dȅčec nam je vȅliki zrãso, poglȅ ga! Tã je jȁbuka vȅkša ot hrȕške.

Vȅlka ledȉna (Vȅlika ledȉna)

ž. [G Vȅl(i)ke ledȉne] – toponim • Lȅdina h Klūčȕ.

Vȅlka Mȁša (Vȅlika Mȁša)

ž. [jd. G Vȅl(i)ke Mȁše] – blagdan svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, slavi se 15. kolovoza, Velika Gospa • Pȍkle Vȅlike Mȁše pȍčmeju gȍdine cūrȉt, pak je lȉtu konȁc.

Vȅlka šȉkara (Vȅlika šȉkara)

ž. [G Vȅl(i)ke šȉkare] – toponim • Vȅlka šȉkara je šȉkara h Klūčȕ.

Vȅlki četȑtak (Vȅliki četȑtak)

m. [jd. G Vȅlikoga četȑtka] – kršćanski spomendan Isusove posljednje večere, slavi se u četvrtak prije Uskrsa, Veliki četvrtak • Vȕgorki se sadĩju na Vȅliki četȑtak, prȋ nek se zvȍni zvẽžeju.

velȉt

nesvrš. [prez. jd. 1. velĩm, mn. 3. velĩju/velĩdu, prid. rad. jd. m. vȅli] – defektivni glagol govorim (u raznim kontekstima) → govorȉt, povīdȁt, rȅčVelĩju da je sȉgdi lȋpo, al dȍma je nȃjlȉpše.

vȅlna

ž. [jd. G vȅlne, mn. G vȅlni] – valovit uvojak kose; kovrča • Vȅlne oj opȁdaju čez lĩca do plẽč.

vȅlnast

prid. [ž. velnȃsta] – koji je kovrčav (o kosi) • Nȉgda je imȁ lĩpe, velnȃste lȃsi.

vȅlnat

nesvrš. [prez. jd. 1. vȅlnam, mn. 3. vȅlnaju/vȅlnadu, imp. jd. 2. vȅlnaj, prid. rad. jd. m. vȅlna] – kovrčati kosu → vȅlnaZ vrũčim brȅnškȁram vȅlnam lȃsi.

vēnȁ

ž. [jd. G vēnȅ, mn. G vēnȉh] – žila koja vodi krv prema srcu, vena • Po nogȁm ȉmam vēnȅ, fȇjst me znȁju bolȉt.

vēnȁc

m. [jd. G vēncȁ, mn. G vēncȉ(h)] – 1. ukras od cvijeća ili lišća spleten u obliku kruga, 2. ono što odgovara slici vijenca (rast biljaka u krugu, plodovi vezani u obruč, gornji obrub posude, kosa spletena uokrug itd.); vijenac → vīnȁcSplȅli smo vēncȅ ot krȅp-papĩra, bȕmo ih dȉli na raspēlȁ.

vȅra

ž. [jd. G vȅre, mn. G vȅri] – 1. a. religija, b. institucija vjerskog života u organiziranom obliku, c. jedna od bogoslovnih kreposti (uz ufanje i ljubav), 2. veliko pouzdanje u koga ili u što; povjerenje, 3. zadana riječ, 4. davanje robe na vjeru, na dug, na poček, ob. u maloprodaji, veresija • Nȁša nas vȅra vučĩ da poštĩvamo Bȍga. H štacūnȕ mu dãjedu na vȅru.

Vȅra (Vērȅ, Vȅrica)

ž. [G Vȅre] – varijante ženskog imena Veronika • Strȋna Vērȅ, dȅte se lȅžite na špȁmpet.

vȇran

prid. [ž. vȇrna] – odan, vjeran • Cĩlo živleȇ oj je bȉ vȇran.

vȇrno

pril. – vjerno, odano, pažljivo • Dȅci povĩdam prȉpovitku, a onȉ me tȁk vȇrno poslȕšaju.

verȃnda

ž. [jd. G verȃnde, mn. G verȃndi] – natkrivena i ostakljena galerija duž pročelja kuće, veranda • Naprȁvili smo si lĩpu verȃndu, tȁk da mȍremo sidȉt vanĩ i kat pȃda.

verglȁt

nesvrš. [prez. jd. 1. vȅrglam, mn. 3. vȅrglaju/vȅrgladu, prid. rad. jd. m. verglȁ] – 1. svirati vergl, 2. pren. govoriti brzo, mehanički ili ponavljajući uvijek isto; brbljati, blebetati • Tȕliko vȅrglaju da sȅ pozãbim o čȅm se dȉla.

vȅrglec

m. umanj. [jd. G vȅrgleca, mn. G vȅrglecof] – 1. mehanička glazbena sprava koja, kada se pokreće rukom, proizvodi određeni broj melodija; organin, orguljice, vergl, 2. pren. osoba koja puno govori → vȅrglinÕf kat pȍčne povĩdat tȁk je kak vȅrglec.

vȅrglin

m. [jd. G vȅrglina, mn. G vȅrglinof] – 1. vergl, 2. pren. osoba koja puno govori → vȅrglecPovĩdaš tȁk hȉtro, kak vȅrglin.

vȇrnik

m. [jd. G vȇrnika, mn. G vȇrnikof] – 1. onaj koji vjeruje u više biće, Boga, bogove, onaj koji je religiozan, 2. onaj koji pripada kakvoj crkvi ili vjerskoj zajednici; vjernik • Jã sam ot navȋk vȇrnik i tȏ bum ostȁ.

veronāvȕk

m. [jd. G veronāvȕka, mn. G veronāvȕkof] – naučavanje vjere kao (školski) predmet, vjeronauk • H cĩrkvu smo hȍdili sȁku srȋdu na veronāvȕk.

Verovãe

[G Verovãa] – jedna od osnovnih molitvi u kršćanstvu, Vjerovanje • Pri mȁši mȍliju Verovãe.

verovȁt

svrš. [prez. jd. 1. vȅrujem, mn. 3. vȅrujeju/vȅrujedu, imp. jd. 2. vȅruj, prid. rad. jd. m. verovȁ] – 1. a. držati, smatrati da je nešto onako kako se prikazuje, kako tko govori, b. misliti, držati, biti uvjeren, 2. imati, pouzdati se, 3. a. vjerovati u čije mogućnosti ili sposobnosti, b. biti vjernik, vjerovati u Boga; vjerovati • Tȏ nĩ za verovȁt kȁj im se prȉpetilo.

vȅrštat

m. [jd. G vȅrštata, mn. G vȅrštatof] – 1. prostorija u kojoj se obavlja neki obrt, gdje se nešto izrađuje ili popravlja, ob. ručno, 2. odjel u tvornici u kojem se obavlja neki specifični tip posla; radionica • Tȉšljar ȉma h vȅrštatu sȅ orũdje i strȍje za dȉlat mȅblin.