vȇrtar

m. [jd. G vȇrtara, mn. G vȇrtarof] – onaj koji radi u bolnici; niže zvanje u radu oko bolesnika, bolničar • Vȇrtar me bedȉna kaj ne mȍrem hodȉt.

vȇrtarica

ž. [jd. G vȇrtarice, mn. G vȇrtaric] – bolničarka → vȇrtarVȇrtarice pomãžeju betežnīkȕm.

verzȋran

prid. [ž. verzȋrana] – 1. koji je stručno upućen u što, vješt u čemu, iskusan, koji se izvještio, 2. razg. pren. iron. koji je dobro upućen u neku vještinu, koji ima mnogo iskustva; vješt • Ũn je prȁf verzȋran zã te poslȅ.

vȇs

m. [jd. G vȇsa, mn. G vȇsof] – dio konstrukcije u izgradnji krova kuće; krovište → krȍviščeCȉmermani mȅčeju vȇs na hȉžu.

veselȉca

ž. [jd. G veselȉce, mn. G veselȋc] – zabava, domjenak, veselica • H nedȉlu bȕmo imȁli veselȉcu, kaj smo pokrȉli hȉžu.

veselȉt (se)

nesvrš. [prez. jd. 1. veselĩm (se), mn. 3. veselĩju/veselĩdu (se), prid. rad. jd. m. vȅseli (se)] – pokazivati opće dobro raspoloženje na neki povod, reagirati radosno, biti u dobrom raspoloženju, s radošću i naklonošću očekivati koga ili što; radovati se • Bȁš se veselĩm kaj bum te pȃk vȉdi!

veseljãk

m. [jd. G veseljākȁ, mn. G veseljākȍf] – onaj koji voli veselje, koji je vesele ćudi; veseljak • Ũn je prãvi veseljãk, tȃnca i popĩva kak stȏ vragȏf!

vesẽlje

s. [G vesẽlja] – bezbrižno i radosno raspoloženje; radost, veselje • Vȕdri brȉgu na vesẽlje, a pȍkle bȕmo vȉdli kȁj i kȁk!

vȅse

prid. [ž. veselȁ, s. vȅselo] – 1. koji je prožet veseljem, dobro raspoložen; radostan, razdragan, 2. koji izaziva veselje, koji pobuđuje na veselje, 3. sjajan, svijetao, živ, živahan (o bojama, općem dojmu itd.), 4. koji je popio malo preko mjere, pripit; veseo • Vȅse je kaj se bu ȉšo sȃkat.

veslȁt

nesvrš. [prez. jd. 1. vȅslam, mn. 3. vȅslaju/vȅsladu, prid. rad. jd. m. veslȁ] – raditi veslima da bi se pokretalo plovilo • Nȅgda su Drinčȁni brȃli vȕglen na Sāvȉ, pak su mõrali fȇjst veslȁt h čũnim, kaj ih Sāvȁ nȅ bi odnȅsla.

veslȍ

s. [jd. G veslȁ, mn. G veslĩh] – veslo • Prȋ nĩ bȋlo matõra na čȗnim, mōrȁ si imȁt veslȁ.

vȇš

m. [jd. G vȇša, mn. G vȇšof] – 1. donji dijelovi odjeće (ob. platneni), ono što dolazi izravno na tijelo (gaće, potkošulja, košulja) ispod odijela ili haljine rublje, 2. svaka odjeća koja se pere • Nȅgda se vȇš prȁ f lūgȕ f korȉtu z rifljȁčum, a splahīvȁ se h potȍku il h mlȁki.

vešarȉca

ž. [jd. G vešarȉce, mn. G vešarȋc] – ona koja pere (rublje), pralja • Prȋ nĩ bȋlo vȅšmašĩn, pak su vešarȉce sȅ cȃpje prȃle na rȗke.

vešãrit

nesvrš. [prez. jd. 1. vešãrim, mn. 3. vešãriju/vešãridu, prid. rad. jd. m. vešãri] – prati rublje • Decȁ jȃko mȁžeju pak skȍrum sȁki dȃn vešãrim.

vešerȁj

m. [jd. G vešerȁja, mn. G vešerȁjof] – 1. praonica rublja, 2. servis za pranje rublja; praonica • Z vešerȁja sam donȅso oprānȍ i spȇglano rubȇ.

vȅškȕha

ž. [jd. G vȅškȕhe, mn. G vȅškȕhi] – praonica rublja • H vȅškȕhu nesẽm zamȁzano rubȇ prȃt.

vȅšmašĩna

ž. [jd. G vȅšmašĩne, mn. G vȅšmašĩn] – stroj za pranje rublja; perilica • Rĩšila sam se rȉflaa i splahĩvaa, tȏ sȁt dȉla vȅšmašĩna.

vetrīnȁ

ž. [jd. G vetrīnȅ, mn. G vetrĩn/vetrīnȉ(h)] – ostakljeni ormar, vitrina • H vetrīnȕ mȅčem kȕpice i sȉkakve glȃžeke.

vēzȁt

svrš. i nesvrš. [prez. jd. 1. vẽžem, mn. 3. vẽžeju/vẽžedu, imp. jd. 2. vẽži, prid. rad. jd. m. vēzȁ] – 1. spojiti/spajati dva kraja, vezati, 2. stegnuti/stezati kome ruke ili noge i onemogućiti kretanje ili kretnje; sputati, 3. spajati ili činiti jednim ono što je bilo u dva ili više dijelova, 4. pridobiti, učiniti zavisnim, obvezati, zadužiti, 5. a. spojiti se, spajati se, b. združiti se, zbližiti se, zbližavati se, c. stupiti/stupati u uže veze; stupiti/stupati u brak • Nȅgda se šenȉca žȅla na rȗke, pak se vēzȁla h povȉsma.

vēznȉt

svrš. [prez. jd. 1. vẽznem, mn. 3. vẽzneju/vẽznedu, imp. jd. 2. vēznȉ, prid. rad. jd. m. vēznȉ] – 1. zaplesti se u šikari, grmlju, 2. pren. dugo se negdje zadržati • Dȉ si vēznȉ da si tȅkar sȁt dȍšo domȏm?

vȇžba

ž. [jd. G vȇžbe, mn. G vȇžbih] – 1. ponavljanje neke radnje da bi se u njoj stekla vještina, vježba, 2. zadatak koji se daje radi boljeg upoznavanja predmeta i radi stjecanja radnih navika • Vatrogāscȉ h subȍtu ȉmaju vȇžbu.

vȇžbat

nesvrš. [prez. jd. 1. vȇžbam, mn. 3. vȇžbaju/vȇžbadu, prid. rad. jd. m. vȇžba] – stalnim i redovitim radom razvijati navike, vještinu ili sposobnost u čemu; vježbati • H škȏli smo vȇžbali pĩsae i čĩtae skȍrum sȁki dȃn.

vgājȁt

nesvrš. [prez. jd. 1. vgãjam, mn. 3. vgãjaju/vgãjadu, prid. rad. jd. m. vgājȁ] – činiti sve na volju, udovoljavati u svakoj sitnici, ugađati • Sȅ mu vgãjaju, a ũn im nȉš nẽče pomȍč dȉlat.

vganȉt

svrš. [prez. jd. 1. vgȁnem, mn. 3. vgȁneju/vgȁnedu, prid. rad. jd. m. vganȉ] – ozlijediti nogu ili ruku prekomjernim napinjanjem zgloba, istezanjem zglobnih tetiva; iskrenuti zglob; uganuti • Opȁ sam z vȏza i vganȉ sam si nȍgu.