svrš. [prez. jd. 1. vgasnȉm, mn. 3. vgasnȉju/vgasnȉdu, prid. rad. jd. m. vgasnȉ, prid. trp. jd. m. vgȁšen, ž. vgȁšena] – 1. učiniti da vatra ili plamen prestane gorjeti; utrnuti, 2. pren. ugušiti, suzbiti, smiriti, 3. a. prestati gorjeti; ugasnuti, b. polagano umrijeti u starosti prirodnom smrću; dogorjeti, c. prestati raditi (o motoru), d. prestati izlaziti, djelovati itd. (o listovima, publikacijama, društvima, zakonima i propisima itd.); ugasiti • Ogȁ je vgasnȉ, mõram znȏva ĩt kūrȉt. Ogȁ je f špȍrutu vgȁšen.

nesvrš. [prez. jd. 1. vgašẽvam, mn. 3. vegašẽvaju/vgašẽvadu, prid. rad. jd. m. vgašȇva] – 1. činiti da što prestane gorjeti, 2. pren. prekidati, ukidati što, smanjiti što, 3. ulijevati vodu u vapno; gasiti • Štȁla se vužgãla, pak u z vodũm vgašẽvaju.

svrš. [prez. jd. 1. vgȅpim/hgȅpim, mn. 3. vgȅpiju/vgȅpidu/hgȅpiju/hgȅpidu, imp. jd. 2. vgȅpi/hgȅpi, prid. rad. jd. m. vgȅpi/hgȅpi] – nekomu nešto uzeti, ukrasti • V cȕgu su mi tȃti vgȅpili pobelãr.

svrš. i nesvrš. [prez. jd. 1. vgrȅznem, mn. 3. vgrȅzneju/vgrȅznedu, prid. rad. jd. m. vgrȅzni] – propasti/propadati u što (blato, snijeg i sl.); ugaziti • Zȁša sam se zaokrẽtat pak sam vgrȅzni h blȁto pȍlek cȉste.

svrš. [prez. jd. 1. vgrȉzem, mn. 3. vgrȉzeju/vgrȉzedu, prid. rad. jd. m. vgrȉza] – 1. a. zahvatiti zubima (pri jelu), b. zariti zube; ujesti (o psu itd.), 2. pren. dobaciti pakosnu, zajedljivu riječ; pecnuti, uvrijediti, bocnuti; ugristi • Komãrac me vgrȉzni za vȗho.

svrš. [prez. jd. 1. vgrȉznem, mn. 3. vgrȉzneju/vgrȉznedu, imp. jd. 2. vgrȉzni, prid. rad. jd. m. vgrȉzni, prid. trp. jd. m. vgrȉžen, ž. vgrȉžena] – ugristi → vgrĩst • Sũsedof me pȅs vgrȉzni za listãak. Bolĩ me nogȁ tȁm di mi je vgrȉžena.

zamj. [GA vȁs/vȃs/vas, D vȁm/vam] – 1. služi za obraćanje paru ili skupini osoba, 2. za pojačavanje značenja ili emotivne obojenosti, 3. izriče poštovanje prema osobi kojoj se onaj koji govori obraća (usmeno ili pismeno); vi • Sȉm stȁršim trȋba govōrȉt vĩ.

m. [jd. G vicȁ, mn. G vicȏf] – kratak pripovjedni oblik s duhovitim iznenađujućim obratom, šaljiva pričica s poentom ili neočekivanim smiješnim raspletom; dosjetka, pošalica, šala, vic • Ũn je navȋk znȁ povīdȁt dobrȅ vȉce.

prid. [ž. vȉčna] – 1. naviknut, iskusan, 2. vješt; vičan • Sȁkomu poslȕ je vȉčan.

m. [G Vȉdeka] – varijanta muškog imena Vid • Jȏj mȅni, jȏj, kȁk je nȁš Vȉdek lĩpi dȅčec!

svrš. [prez. jd. 1. vȉdim, mn. 3. vȉdiju/vȉdidu, imp. jd. 2. vȉdi, prid. rad. jd. m. vȉdi] – 1. reagirati osjetilom vida, primjećivati, opažati očima, zapaziti, zapažati očima, 2. sresti koga, naći se s kim, 3. razg. uvidjeti, uviđati, razab(i)rati, shvatiti, shvaćati, 4. pregledati, ispitati, 5. iskusiti, preživjeti, prepatiti (radost, muke), 6. predvidjeti, 7. posjedovati osjetilo vida, moći gledati; vidjeti • Či vȉdiju škȁca, sȁ živȃt se rezbežĩ.

s. [G Vȉdovoga] – svetkovina svetoga Vida • Pri nȃs je na Vȉdovo vȅliko proščẽe, kaj je nȁša fȁra Svẽtoga Vȉda.

m. [jd. G vȋhra, mn. G vȋhrof] – olujni vrtložni vjetar • Zdȉgni se jãki vȋhar, reshȉta je čerȋpe zi štȁle.

prid. [ž. vȉhrava] – neravan, iskrivljen • Ščãp je vȉhraf, ž ĩm ne mȍrem trẽst slȉve.

svrš. [prez. jd. 1. vȉhram se, mn. 3. vȉhraju/vȉhradu se, prid. rad. jd. m. vihrȁ] – kriviti se, savijati • Lȅtve se na sũncu vȉhraju či dȕgo stojĩju.

ž. [jd. G vijȁče, mn. G vijȃč/vijȁči(h)] – drvena lopatica za grabljenje brašna • H mȅlinu se na vijȁče grȁbiju mekȉne i mȇlja i namĩčeju h vrȉče.

m. [jd. G vȉaka, mn. G vȉakof] – vrsta srpa, kosira • Vȉak je nãredan za klȁštree kõlja i kĩtja.

m. [jd. G vȋka, mn. G vȋkof] – 1. a. život čovjeka u svojem trajanju, dužina života, b. trajanje čega, dužina moguće upotrebe izražene nekim mjernim jedinicama, 2. a. razg. veliko razdoblje, b. dugo razdoblje povijesti; era, 3. arh. stoljeće vijek • Cĩli svõj vȋk je kādȉ i dȉmi cigarȅtline kak rȁjfink, a hmȑ je z devedesẽt pȇt lȋt.

ž. [G Vȉkice] – varijanta ženskog imena Viktorija • Vȉka je imȁla prȉk stȏ lȋt kat je hmla.

nesvrš. [prez. jd. 1. vȉklam, mn. 3. vȉklaju/vȉkladu se, prid. rad. jd. m. vȉkla] – 1. kovrčati kosu s pomoću viklera, 2. mijenjati žičane namotaje na elektromotoru, vitlati • Na cikulãru vȉklaju žȉce na matõru.

m. [jd. G vȉklera, mn. G vȉklerof] – uvijač za kosu • Z vȉkleri si fčem lȃsi.

prid. [ž. vikovȉčna] – koji traje vjekovima, koji je za sve vijeke; vrlo trajan, kao „za vječnost“ • Bȏk je vikovȉčan na nebẽsih.

– varijanta muškog imena Vilim • Nãjte se smijȁt stãromu Vȉlčeku.

m. [jd. G vȉlice, mn. G vȉlic] – 1. anat. čeljusna kost u koju su usađeni zubi, 2. a. viljuška; b. dijelovi sprava slični vilici, ob. željezni, 3. pribor za jelo kojim se nabada; vilica • Zȅmi si vȉlicu i nõš, ne mȍreš tȁk jȉst z rukȁm, kȁk pȃjcek!