m. [jd. G zãmora, mn. G zãmorof] – 1. stanje koje nastaje od umaranja, 2. slabljenje brzine ili učinka u radu, djelatnosti itd.; zamor • Hlȍvi me nȉkakaf zãmor.

svrš. [prez. jd. 1. zamȍtam (se), mn. 3. zamȍtaju/zamȍtadu (se), prid. rad. jd. m. zȁmota (se), prid. trp. jd. m. zamȍtan, ž. zamȍtana] – 1. obložiti nečim što obuhvaća cijelu vanjsku površinu; uviti, ob•viti, zaviti, omotati, 2. razg. ob•viti se odjećom; utopliti se; zamotati (se) • Zamotȁ sam se h gũ, jȍš mi je zĩma. Ȉmam zamȍtanu rȗku kaj sam se ščȅra porȉza.

nesvrš. [prez. jd. 1. zamotãvam (se), mn. 3. zamotãvaju/zamotãvadu (se), prid. rad. jd. m. zamotȃva (se)] – 1. oblagati nečim što obuhvaća cijelu vanjsku površinu; uvijati, obavijati, omatati, 2. razg. obavijati se odjećom; utopljavati se; zamatati (se) • Zamotãva sam jȁbuke h novȋnski papĩr kaj buju dozorȉle.

svrš. [prez. jd. 1. zamrãčim, mn. 3. zamrãčiju/zamrãčidu, imp. jd. 2. zamrãči, prid. rad. jd. m. zamrãči, prid. trp. jd. m. zamrȃčen, ž. zamrȃčena] – učiniti da bude mrak, zastrti izvore svjetla, zamračiti • Sȅ smo zamrãčili kaj bu dītȅ mȍglo spȁt po dãnu. Komõrka je zamrȃčena, tȁk da nẽde svȉklost nȕtri.

nesvrš. [prez. jd. 1. zamračĩvam, mn. 3. zamračĩvaju/zamračĩvadu, prid. rad. jd. m. zamračĩva] – činiti što mračnijim, zastrti izvore svjetla, zamračivati → zamrāčȉt • Kat je bȉ rȁt, mõrali smo zamračȋvat, kaj ȅroplani nȅ bi vȉdli bombardȋrat.

svrš. [prez. jd. 1. zamrẽm, mn. 3. zamrẽju/zamrẽdu, prid. rad. jd. m. zȁmro/zȁmru] – 1. a. izgubiti svojstva života, polagano umrijeti; umrtviti se, b. pren. nestati, 2. premrijeti (od jaka uzbuđenja, straha itd.); zamrijeti • Zȁmru sam ot strȃha kat sam ga vȉdi kak hȍdi po strȉhi.

nesvrš. [prez. jd. 1. zamrzãvam, mn. 3. zamrzãvaju/zamrzãvadu, imp. jd. 2. zamrzãvaj, prid. rad. jd. m. zamrzȃva] – 1. a. mijenjati čemu agregatno stanje, pretvarati u krutinu, led, b. podvrgavati jakom hlađenju radi čuvanja (o namirnicama), 2. pretvarati se u led; zaleđivati, 3. a. zaustavljati neki proces, sprječavati da se što dalje odvija; zamrzavati • Zamrzãvam paradȁjs kaj bum imȁla za kȕhat.

svrš. [prez. jd. 1. zamȑznem, mn. 3. zamȑzneju/zamȑznedu, imp. jd. 2. zamȑzni, prid. rad. jd. m. zamȑzni, prid. trp. jd. m. zamȑžen, ž. zamȑžena] – zamrznuti → zamrzȃvat • Zamȑzni se potȍk, pȍjemo se slȉčuhat. Vodȁ je zamȑžena, kȍkoši ne mȍreju pȉt.

svrš. [prez. jd. 1. zamũčim, mn. 3. zamũčiju/zamũčidu, prid. rad. jd. m. zamūčȁ] – početi šutjeti, prestati govoriti; zašutjeti • Bȍlše je zamūčȁt nek se ȉt svȁdit.

svrš. [prez. jd. 1. zamudĩm, mn. 3. zamudĩju/zamudĩdu, prid. rad. jd. m. zȁmudi] – 1. doći poslije ugovorenog ili potrebnog časa, 2. dovršiti posao poslije ugovorenog ili očekivanog roka; zakasniti • Mõram se pȁščit da ne zamudĩm na cȗk.

svrš. [prez. jd. 1. zamũčem, mn. 3. zamũčeju/zamũčedu, prid. rad. jd. m. zamūkȁ] – 1. početi mukati 2. oglasiti se mukanjem; zamukati • Sȁki pũt kat zãjdem h štȁlu, krȁve zamũčedu.

prid. [ž. zamȕkena] – 1. izblijedio (o bojama), 2. posivljen (o bijelom) • Vȇš je zamȕken, nĩ prȁf oprãn.

svrš. [prez. jd. 1. zamũknem, mn. 3. zamũkneju/zamũknedu, imp. jd. 2. zamũkni, prid. rad. jd. m. zamūknȉ] – zašutjeti, ne čuti se više, prestati govoriti, utihnuti, zamuknuti → hmūknȉt, vmūknȉt • Dȅ vȅč jempũt zamũkni!

m. [jd. G zamũsanca, mn. G zamũsancof] – onaj koji je često zamusan, prljav čovjek • Pȍlek tȍga zamũsanca nȉgdo se nẽče sȅst.

svrš. [prez. jd. 1. zamũšem, mn. 3. zamũšeju/zamũšedu, prid. trp. zamūsȁ, prid. trp. jd. m. zamũsan, ž. zamũsana] – zaprljati (se) • Dok jĩju vȉše ȉl čirȉše, jȃko se zamũšeju. Jȏj, sȁf si zamũsan, dȅ se poglȅ!

pril. – udati se • Čȇri priprãvljamo aštafȉrunk kaj pȍje zȁmuš.

svrš. [prez. jd. 1. zamũtim, mn. 3. zamũtiju/zamũtidu, imp. jd. 2. zamũti, prid. rad. jd. m. zamũti, prid. trp. jd. m. zamũčen, ž. zamũčena] – 1. učiniti mutnim; pomutiti, 2. pren. a. stvoriti teškoće, izazvati nemir, b. pokvariti odnose, zavaditi, stvoriti razdor, 3. a. postati mutan, b. pren. zaplesti (se), zamrsiti (se), c. osjetiti nesvjesticu, vrtoglavicu; zamutiti (se), 4. zaigrati se → mũtit • Fȇjst je pȁdala gȍdina pak nam se zamũtila vodȁ h štȇrni. Sȕkla je fȇjst zamũčena, kaj je gȍdina cūrȉla trȋ dȃna.

svrš. [prez. jd. 1. zanãšam (se), mn. 3. zanãšaju/zanãšadu (se), prid. rad. jd. m. zanãša (se)] – 1. okrenuti zadnji kraj; zaokrenuti, 2. a. u kretanju prenijeti ravnotežu na jednu stranu ili nagnuti u gornjem dijelu, b. pren. obuzeti, oduševiti se za što; zanositi (se) • H glãvi mi se mȁnta i počẽlo me zanãšat.

m. [jd. G zanȃta, mn. G zanȃtof] – 1. izučena proizvodna, prerađivačka, obrađivačka ili uslužna djelatnost; obrt, zanat, 2. razg. a. zanimanje, struka, zvanje, profesija, b. vještina, umješnost, znanje, majstorija • Nȉgda su skȍrum sȉ dȅčki ȉšli h zanȃt.

pril. – za sva vremena; zasvagda, zanavijek, zavazda, zauvijek • Bõže rȋči se zanavȋk pȃmtiju.

pril. – unatrag, natraške • Obni se zanazȃj, buš vȉdla kȁm decȁ ȉdeju.

svrš. [prez. jd. 1. zanesẽm (se), mn. 3. zanesẽju/zanesẽdu (se), prid. rad. jd. m. zanȅsa (se), prid. trp. jd. m. zanesẽn, ž. zanesẽna] – 1. osloniti se na koga, 2. okrenuti zadnji kraj; zaokrenuti, 3. a. u kretanju prenijeti ravnotežu na jednu stranu ili nagnuti u gornjem dijelu, b. pren. obuzeti, oduševiti se za što, 4. ostati u drugom stanju; zatrudnjeti; zanijeti (se) • Ũn nĩ od rĩči pak se nȃjga ne mȍrem zanȅst.

svrš. [prez. jd. 1. zanĩham/zanĩšem (se), mn. 3. zanĩhaju/zanĩšedu/zanĩhadu/zanĩšeju (se), prid. rad. jd. m. zanīhȁ (se)] – 1. početi (se) ljuljati, 2. malo (se), jednokratno ili nakratko zaklimati; zaljuljati (se), zanjihati (se) • Obȉsi se z rukȁm na kȉtu, pak se zanīhȁ.

prid. [ž. zanȉkarna] – nevaljao, loš • Nãj si ga jẽmat za težākȁ, ũn ti je zanȉkaran.