svrš. [prez. jd. 1. zanĩkam, mn. 3. zanĩkaju/zanĩkadu, prid. rad. jd. m. zanīkȁ] – odgovoriti negativno, niječno; poreći, zanijekati • Ne mȍrem zanĩkat da se tõ nĩ prȉpetilo.

svrš. [prez. jd. 1. zanȉmam (se), mn. 3. zanȉmaju/zanȉmadu (se), prid. rad. jd. m. zanȉma (se)] – 1. pobuđivati zanimanje, interes u komu, 2. predavati se kakvoj aktivnosti; baviti se, 3. pokazivati pažnju, naklonost; interesirati se • Sȁko jȗtro si prečȉtam cȁjtunge, tõ me zanȉma.

svrš. [prez. jd. 1. zanĩmim, mn. 3. zanĩmiju/zanĩmidu, prid. rad. jd. m. zanĩmi] – postati nijem, izgubiti dar govora, zanijemiti • Ot vȅlikih strȃhof mȍre se zanĩmit.

prid. [ž. zanȉmliva] – koji pobuđuje, izaziva zanimanje, pozornost; interesantan, zanimljiv • Ščȅra sam glẽdi bȁš zanȉmlif fȉlm h kĩnu.

pril. – 1. za beznačajnost, za vrlo mali novac, za bagatelu, 2. ni po koju cijenu; nizašto • Zanȉš te nȅ bi prepovȉdala kaj si mi se povȅrila.

svrš. [prez. jd. 1. zanĩtam, mn. 3. zanĩtaju/zanĩtadu, prid. rad. jd. m. zanȋta, prid. trp. jd. m. zanȋtan, ž. zanȋtana] – 1. pričvrstiti, spojiti „nitnama“ (zakovicama), 2. razg. navesti na tanak led, onemogućiti u djelovanju, udesiti, podvaliti komu; zafrknuti, zeznuti • Zanȋta me, nĩ mi platȉ na vrȋme. Plehȉ su zanȋtani skȕp, nȅ buju vȅč pũščali.

svrš. [prez. jd. 1. zanȍftam, mn. 3. zanȍftaju/zanȍftadu, prid. rad. jd. m. zanȍfta] – osjetiti bol u prstima od hladnoće, zanoktati • Či nĩmam rukavȋc, mȍre me zanȍftat.

ž. [jd. G zãnoftice, mn. G zãnoftic] – 1. kožica oko nokta, na korijenu nokta, 2. gnojna upala tkiva ispod nokta; zanoktica • Zãnoftice me bolĩju, kȏmaj prebãvljam.

 pril. – gotovo, zamalo, za sitnicu, umalo • Zanomȃ su se cȗgi stȑknili.

nesvrš. [prez. jd. 1. zanosĩm (se), mn. 3. zanosĩju/zanosĩdu (se), prid. rad. jd. m. zanosȉ (se)] – 1. okrenuti zadnji kraj; zaokrenuti, 2. a. u kretanju prenijeti ravnotežu na jednu stranu ili nagnuti u gornjem dijelu, b. oduševljavati se čime, biti obuzet idejom, zamišlju, bavljenjem čime; zanositi (se) • Zanosĩju se s tȋm kak buju kũpili nȍvi ȁto, a nĩmaju pinȇs.

svrš. [prez. jd. 1. zanosnȉčim, mn. 3. zanosnȉčiju/zanosnȉčidu, imp. jd. 2. zanosnȉči, prid. rad. jd. m. zanosničȉ] – zavezati govedo i za njušku, uz rogove • Krȁvu smo mõrali zanosnȉčit, nĩ se dãla dȉt h rȇd.

nesvrš. [prez. jd. 1. zanovĩtam, mn. 3. zanovĩtaju/zanovĩtadu, prid. rad. jd. m. zanovĩta] – zadržavati koga i oduzimati mu vrijeme prigovaranjem, nevažnim stvarima (o osobi), sitnijom neprilikom, manjim kvarom i sl. (o radnome procesu, stroju itd.); zanovijetati • Fȍrt me zanovĩtaju da ih otpȅljam v grȃt.

svrš. [prez. jd. 1. zanũnam, mn. 3. zanũnaju/zanũnadu, imp. jd. 2. zanũnaj, prid. rad. jd. m. zanȗna] – nejako dijete zaljuljati noseći ga na rukama; zanunati • Dītȅ nẽče spȁt dok ga ne zanũnam.

svrš. [prez. jd. 1. zaobĩdem, mn. 3. zaobĩdeju/zaobĩdedu, prid. rad. jd. m. zaobȉša] – proći iza ili oko čega, proći zaobilaznim, okolišnim putem, zaobići • Rȁjši nas zaobĩdeju, neg da dõjdu k nȁm.

svrš. [prez. jd. 1. zaobȑnem, mn. 3. zaobȑneju/zaobȑnedu, imp. jd. zaobȑni, prid. rad. jd. m. zaobȑni, prid. trp. jd. m. zaobȑen, ž. zaobȑena] – promijeniti smjer kretanja; okrenuti (se), skrenuti, zaokrenuti • Na zaovȋnku je tȁk zaobȑni vȏs, kaj ga je prehȉti.

svrš. [prez. jd. 1. zaokrẽnem, mn. 3. zaokrẽneju/zaokrẽnedu, prid. rad. jd. m. zaokrēnȉ] – promijeniti smjer kretanja; okrenuti (se), skrenuti, zaokrenuti → zaobȑnit • Tȁm mõraš zaokrēnȉt, nãj ĩt rãvno!

nesvrš. [prez. jd. 1. zaokrẽčem, mn. 3. zaokrẽčeju/zaokrẽčedu, prid. rad. jd. m. zaokrẽta] – mijenjati smjer kretanja; okretati (se), skretati, zaokretati • Nȃj tak fȇjst zaokrẽtat, bȕš se prehȉti na zaovĩnku.

nesvrš. [prez. jd. 1. zaokružẽvam, mn. 3. zaokružẽvaju/zaokružẽvadu, prid. rad. jd. m. zaokružȇva] – 1. crtati krug oko čega, 2. činiti potpunim i cjelovitim, 3. pren. svoditi broj na cijeli broj ili broj s manje decimala; zaokruživati • Na kolendãru zaokružẽvam dȃne kad su se rodĩla decȁ i rođãki.

nesvrš. [prez. jd. 1. zaokrũžim, mn. 3. zaokrũžiju/zaokrũžidu, imp. jd. 2. zaokrũži, prid. rad. jd. m. zaokrũži, prid. trp. jd. m. zaokrũžen, ž. zaokrũžena] – 1. nacrtati krug oko čega, 2. učiniti potpunim i cjelovitim, 3. pren. svesti broj na cijeli broj ili broj s manje decimala; zaokružiti • Ȉmam devedesȇt ȍsam kũn, dȅ mi još dvȋ da zaokrũžim na stȏ. Na papĩrecu ti je zaokrũženo kȁj mi mõraš kūpȉt h štacūnȕ.

svrš. [prez. jd. 1. zaorẽm, mn. 3. zaorẽju/zaorẽdu, prid. rad. jd. m. zȁora, prid. trp. jd. m. zaorãn, ž. zaorãna] – 1. početi orati, 2. orući zatrpati, 3. oranjem prijeći među, orući zaći u tuđu njivu, 4. pren. zaći dublje (u posao ili sl.); zaorati • Zȁora je mȅju, sũsed bu ga tūžȉ. Mejãš je zaorãn, sũsed bu ponorȉ.

nesvrš. [prez. jd. 1. zaostȁjem, mn. 3. zaostȁjeju/zaostȁjedu, prid. rad. jd. m. zaostȁja] – 1. ostajati za kim ili za čim (u kretanju, u vremenu, po vrijednosti), 2. ostajati, zadržavati se u prostoru ili u vremenu, ostajati priprost ili primitivan; zaostajati • Decȁ su hodȉli po cĩsti, a jȅn je dȅčec zaostȁja.

svrš. [prez. jd. 1. zaostȁnem, mn. 3. zaostȁneju/zaostȁnedu, prid. rad. jd. m. zaostȁ, ž. zaostȁla] – 1. ostajati za kim ili za čim (u kretanju, u vremenu, po vrijednosti), 2. a. ostajati, zadržati se u prostoru ili u vremenu, b. ostati priprost ili primitivan; zaostati • Ũn je zaostȁ, nȉš ne rȁzme. Zaostȁ je h rãšču, ostȁ je navȋk tȁk mãli.

m. [jd. G zaovȉnka, mn. G zaovȉnkof] – 1. izvijeni dio puta, ceste ili rijeke i dr., 2. razg. mjesto na kojem se otklanja od smjera kretanja; zavoj • Na zaovȉnku prama štrȅki je štacũn.

[prez. jd. 1. zapȁckam, mn. 3. zapȁckaju/zapȁckadu, prid. rad. jd. m. zapackȁ, prid. trp. jd. m. zapȁckan, ž. zapȁckana] – 1. zaprljati, unerediti, 2. pogrešno, nestručno liječiti • Dȍktor ga je zapackȁ, nĩsu ga prȁf lēčȉli.