znorȉt (se) | svrš. [prez. jd. 1. znorĩm (se), mn. 3. znorĩju/znorĩdu (se), prid. rad. jd. m. znorȉ (se)] – 1. postati lud, poludjeti, 2. dosta se naigrati, izludovati se • Decȁ se na igralȉšču znorĩju i ȕnda su na mĩru. |
znosȉt | svrš. [prez. jd. 1. znȍsim, mn. 3. znȍsiju/znȍsidu, prid. rad. jd. m. znosȉ, prid. trp. jd. m. znȍšen, ž. znȍšena] – 1. premještati van, 2. nošenjem, rabljenjem odjeće ili obuće iskoristiti do kraja istrošiti, 3. imati cijenu izraženu novcem, izraziti koliko se mora platiti za što; stajati, koštati; iznositi • Znosȉ sam tẽ škȍrice, jȕtri si pȍjem kūpȉt nõve. Tã ti je bljũza zbȉljam znȍšena, dȅ si kūpȉ nõvu. |
znȏva | pril. – (po) drugi put; iznovice, nanovo, opet, ponovo, iznova • Nĩs prȁf omĩsila tȋsto, pak ga znȏva mõram mīsȉt. |
znȕcat (se) | svrš. [prez. jd. 1. znȕcam, mn. 3. znȕcaju/znȕcadu, prid. rad. jd. m. znȕca, prid. trp. jd. m. znȕcan, ž. znȕcana] – potrošiti (se), istrošiti (se), pohabati (se) → hābȁt se • Rȃgle i zdȉle se dȍst bȑš znȕcaju. Tanĩri su mi čȉst znȕcani i okrlĩhani, mõram si kūpȉt drȕge. |
znũtra | pril. – s unutrašnje strane prema vani, iznutra • Znũtra se ne mȍre vȉdit vȃn. |
zobȁt | nesvrš. [prez. jd. 1. zȍbam/zȍblem, mn. 3. zȍbaju/zȍbadu/zȍbleju/zȍbledu, imp. jd. 2. zȍbaj, prid. rad. jd. m. zobȁ] – 1. kljunom uzimati hranu ili mrvice, 2. jesti bobice voća (grožđe, trešnje i dr.), jesti zrno po zrno; zobati • Vrāpcȉ zȍbledu droptĩnke krȕha kaj sam im nastȁvila na oblȏčec. |
zobȉšče | s. [G zobȉšča] – mjesto gdje raste zob, zobište • Krȁve su zaprȇžene, pȍjemo orȁt zobȉšče. |
zȏc | m. [jd. G zȏca, mn. G zȏcof] – talog različitih pripravaka, ob. crne kave, cikorije i sl. • Ciganȉca mi je na zȏc šlȏgala. Nãj hȉtat zȏc h vȁserlajtunk, mȍre se zaštȏpat. |
zȍcnit | svrš. [prez. jd. 1. zȍcnem, mn. 3. zȍcneju/zȍcnedu, prid. rad. jd. m. zȍcni] – pren. izgubiti ravnotežu zbog spoticanja, okliznuća ili udarca i vlastitom težinom biti naglo povučen dolje i udariti o tlo, biti svom težinom povučen naniže i naglo gubeći snagu, oslonac, uporište; pasti • Ne pȑtim se na drȋvo kaj mȍrem ž jȅnga zȍcnit. |
zodȉča | ž. [jd. G zodȉče, mn. G zodȉči] – posteljina, pokrivač za krevet • Zodȉču zi špȁmpeta sam dȉla prȃt. |
zȍkna | ž. [jd. G zȍkne, mn. G zȍkni] – kratka čarapa do iznad gležnja • Ditȅtu štrȉkam zȍkne z bĩle vȕne. |
zõna | ž. [jd. G zõne, mn. G zõnih] – unutarnji podražaj pod kožom izazvan povećanom emocijom, hladnoćom, fiziološkim poremećajima i sl.; žmarac, mravak, mravac; trnac (ob. u mn.) • Čũtim kak mi po tȋlu ȉdeju zõne. |
zȏp | ž. [G zobĩ] – rod jednogodišnjih ili trajnih zeleni iz porodice trava, zob • Na dȏoj ledȉni smo posȉjali zȏp. |
zorȁ | ž. [jd. G zorẽ, A zȍru, mn. G zõr/zorȉh] – 1. pojava dana, prva jutarnja svjetlost pri pojavi dana; svitanje, 2. pren. knjiž prvi znak nečeg lijepog i velikog; početak, najava, 3. svadbeni običaj paljenja ognja u zoru; zora • Cĩla svȃrba je h jȕtro ȉšla vȃn na zȍru, vužgãli su korȕznicu i okȏli ogȁ se tȃncalo i popĩvalo i tȅkar pȍkle su se rezȉšli. Zorȁ je, zorȁ, bĩli je dȃn, popȋvalo se pri nȁm. |
Zȍra | ž. [jd. G Zȍre] – žensko ime • Sũseda Zõra nafčĩla nas je dȉlat kȋnč. |
zorȁt | svrš. [prez. jd. 1. zorẽm, mn. 3. zorẽju/zorẽdu, imp. jd. 2. zorȉ, prid. rad. jd. m. zȍra, prid. trp. jd. m. zorãn, ž. zorãna] – 1. a. orući izvaditi iz zemlje, b. završiti oranje, poorati sve što je trebalo, 2. pren. dobiti duboke bore; izborati se; izorati • Zȍrali smo ȍbadvȋ ledȉne. Ledȉna je zorãna, kmȃlu bumo ȉšli sȉjat. |
zȍrc | m. [jd. G zorcȁ, mn. G zorcȏf] – 1. ogledni primjerak proizvoda; mustra, 2. slika ili crtež koji se stavlja na proizvod ili se na njemu ponavlja; uzorak • Narĩšem si zȍrc i ȕnda po ẽm našivãvam. |
zorȉt | nesvrš. [prez. jd. 3. zorĩ, mn. 3. zorĩju/zorĩdu, prid. rad. jd. m. zȍri] – postajati zreo; zreti, sazrijevati; zoriti • Grõjzje lȋpo zorĩ, bȕ vīnȁ ȍvo lȉto! |
zornȉca | ž. [jd. G zornȉce, mn. G zornȋc/zornȉci(h)] – jutarnja misa u vremenu Došašća; zornica • Sȉ smo se oblȉkli i ȉdemo na zornȉcu. |
zȍrt | ž. [jd. G zortȁ, mn. G zortȏf] – strah, trema, strahopoštovanje, respekt prema nekomu • Nĩmaju zortȁ pret nȉkim, prȅveč su respũščani. |
zõzat se | nesvrš. [prez. jd. 1. zõzam se, mn. 3. zõzaju/zõzadu se, prid. rad. jd. m. zõza se] – 1. ljuljati; zibati se, 2. pomicati ono što se vraća uvijek u isti položaj; zibati se; njihati se • Nãj se zõzat po stocȕ, buš opȁla! |
zrãbit (se) | svrš. [prez. jd. 1. zrãbim (se), mn. 3. zrãbiju/zrãbidu (se), prid. rad. jd. m. zrãbi (se), prid. trp. jd. m. zrãbl(j)en, ž. zrãbl(j)ena] – 1. istrošiti rabljenjem, upotrebom dovesti u stanje neuporabljivosti, 2. pogr. iskoristiti koga za svoje svrhe, upotrijebiti koga za svoje ciljeve i korist; izrabiti se • Kȕliko zi škȍram hȍdim, bȑš se zrãbiju. Mȅblin stãre mȁme je zrãblen, stȁr je prȉk stȏ lȋt. |
zračunȁt | svrš. [prez. jd. 1. zračȕnam, mn. 3. zračȕnaju/zračȕnadu, imp. jd. 2. zračȕnaj, prid. rad. jd. m. zračunȁ] – obaviti računanje, izračunati • Sȅ sam si lȋpo zračunȁ, a ũn me fkȁni. |
zrāhlȉt | nesvrš. [prez. jd. 1. zrãhlim, mn. 3. zrãhliju/zrãhlidu, prid. rad. jd. m. zrāhlȉ, prid. trp. jd. m. zrãhlen, ž. zrãhlena] – učiniti rahlim (zemlju i sl.) → rāhlȉt • Zrãhli sam gredȉcu, kaj bu bȁba posȉjala šalȃtu. Zemlȉca je lȋpo zrãhlena, mȍgla buš posȉjat šalȃtu. |