svrš. [prez. jd. 1. zagȁzim, mn. 3. zagȁziju/zagȁzidu, prid. rad. jd. m. zagȁzi] – 1. stupiti, zakoračiti, 2. a. uvaliti noge gazeći (u vodu i sl.), b. prodrijeti, ući, c. pren. utonuti; potpuno ući (u posao i sl.); zagaziti • Zagȁzi sam h blȁto do koščĩčke, kȏmaj sam spȕkni nȍgu vȃn.

svrš. [prez. jd. 1. zagetẽm, mn. 3. zagetẽju/zagẽdu, prid. rad. jd. m. zagȅ] – 1. gnječeći pritisnuti; ozlijediti, 2. gnječeći ugušiti • Kvȍčka se na gnĩzdu mrĩstila i zagȅla je pȋceke.

prid. [ž. zaglãmana] – razg. glup, zatucan • Ni jȅn posȁ ne naprȁvi prȁf, kat je zaglãman.

svrš. [prez. jd. 1. zagledĩm se, mn. 3. zagledĩju/zagledĩdu se, imp. jd. 2. zaglẽdi, prid. rad. jd. m. zaglẽdi] – 1. uprijeti i zadržati pogled, 2. pren. usmjeriti misao, pozornost u određenom smjeru, 3. zaljubiti se, zavoljeti se (o momku i djevojci) → glẽdit, naglẽdit se • Na lupȁtvi korȕze zaglẽdi se je f sũsedovu čȇr.

ž. [jd. G zãglozde, mn. G zãglozdi] – duguljast zaoštren ili zaobljen komad željeza ili drva (veći od čavla), klin, kajla • Na resajȅnu sekȉru mȅčem zãglozdu da mȍrem cīpȁt.

svrš. [prez. jd. 1. zaglozdĩm, mn. 3. zaglozdĩju/zaglozdĩdu, prid. rad. jd. m. zȁglozdi, prid. trp. jd. m. zaglȍžđen, ž. zaglȍžđena] – staviti klin, kajlu, zakajlati → glozdȉt • Rȍglje su se spũknile zi štīlȁ, trȋba ih zaglozdȉt. Sikȉra ti je zaglȍžđena, mȍreš ĩt cīpȁt dȑva.

svrš. [prez. jd. 1. zagnȍjim (se), mn. 3. zagnȍjiju/zagnȍjidu (se), prid. rad. jd. m. zagnojȉ (se), prid. trp. jd. m. zagnȍjen, ž. zagnȍjena] – 1. postati gnojan, napuniti se gnojem (o tjelesnom tkivu), 2. prihraniti gnojem; zagnojiti (se) • Porȉza sam se prȋ pãr dãn, sȁt mi se sȅ zagnojȉlo. Nȏft mi je zagnȍjen, fȇjst me cȕka.

svrš. [prez. jd. 1. zagodȑam, mn. 3. zagodȑaju/zagodȑadu, prid. rad. jd. m. zagodrȁ] – zagunđati; zamumljati → godrȁt • Čĩm me vȉdiju, mȃm zagodȑaju, nĩmaju me rȁdi.

m. [jd. G Zãgorca, mn. G Zãgorcof] – stanovnik Hrvatskog zagorja, koji je podrijetlom iz Hrvatskog zagorja, Zagorac → Zãgorje • Ũn je Zãgorac, sȉm se priženȉ.

svrš. [prez. jd. 1. zagorĩm, mn. 3. zagorĩju/zagorĩdu, prid. rad. jd. m. zȁgori, prid. trp. jd. m. zagorȅn, ž. zagorȅna] – pocrnjeti i dobiti neželjen okus od preduge izloženosti toplini ili vatri u procesu priređivanja (o jelu); prepeći se, prepržiti se; zagorjeti • Nĩs na vrȋme zvȁdila kolãčec s prȁtrȏla pak mi je zagorȉ. Pȋcek je zagorȅn, mȍreš ga hȉtit cūckȕ.

s. [G Zãgorja] – toponim, kulturno-povijesna hrvatska regija i zasebna prirodno-geografska cjelina koja zahvaća sjeverozapadni dio Hrvatske, od Zagreba je odvojeno planinom Medvednicom, Zagorje • Ũn je h nȁš krȁj dȍša zi Zãgorja.

ž. [jd. G Zãgorke, mn. G Zãgorkih] – stanovnica Hrvatskog zagorja, koji je podrijetlom iz Hrvatskog zagorja, Zagorka → Zãgorje • Sūsȅda Bārȅ je Zãgorka, čȉst se drugȁč spomȉna nek mĩ.

prid. [ž. zãgorska] – koji je iz Zagorja, koji se odnosi na Zagorje → Zãgorje • Zãgorska vīnȁ su sȅ bȍlša i bȍlša.

m. [jd. G zȃgovora, mn. G zȃgovorof] – molba svetcu za pomoć, zagovor • Zmolȉla sam zȃgovor pri Mȃjki Bõžoj Bȉstričkoj.

svrš. [prez. jd. 1. zagrȁbim, mn. 3. zagrȁbiju/zagrȁbidu, imp. jd. 2. zagrȁbi, prid. rad. jd. m. zagrȁbi] – oduzeti od kakve količine i sl. rukom, lopatom, posudom i sl., zagrabiti • Porȉni je rȗku h žȁklec i zagrȁbi pȗnu šȁku korȕze.

svrš. [prez. jd. 1. zagradĩm, mn. 3. zagradĩju/zagradĩdu, imp. jd. 2. zagrādȉ, prid. rad. jd. m. zȁgradi, prid. trp. jd. m. zagrajȅn, ž. zagrajȅna] – 1. okružiti, odvojiti ogradom; ograditi, 2. zatvoriti preprekom; prepriječiti; zagraditi (se) • Zȁgradi sam pȋceke, kaj ih nȅ bu nesnãga pogũtila. Dvorȉšče je zagrajȅno, kaj kȍkoši ne bȕju zletȉle prȉk na vȑt.

nesvrš. [prez. jd. 1. zagrãjevam (se), mn. 3. zagrajẽvaju/zagrajẽvadu (se), prid. rad. jd. m. zagrajȇva (se)] – 1. okruživati, odvajati ogradom; ograđivati, 2. zatvarati preprekom; zagrađivati (se) • Zagrajẽvaju se da im luckȋ cūckȉ ne hȍdiju po dvorȉšču.

prid. [ž. zȁgrebačka] – koji se odnosi na Zagreb → Zãgrep • Zȁgrebačke vȕlice su širokȅ i lĩpe.

m. [G Zãgreba] – toponim; glavni grad Hrvatske, smješten uz rijeku Savu, u podnožju Medvednice • Sȁko jũtro čȕdaj decẽ ȉde h Zãgrep h škȏlu s cȗgum.

m. [jd. G Zȁgrepčana, mn. G Zȁgrepčanof] – stanovnik Zagreba, koji je podrijetlom iz Zagreba, Zagrepčanin → Zãgrep • Zȁgrepčani su si naprȁvili vȉkendice na nȁšim brĩgim.

ž. [jd. G Zȁgrepčanke, mn. G Zȁgrepčankih] – stanovnica Zagreba, koja je podrijetlom iz Zagreba, Zagrepčanka • Pãr vučitẽlki h nȁšoj škȏli su Zȁgrepčanke, hȍdiju dȉlat sȉm kjȃ zi Zãgreba.

prid. [ž. zagrȉžena] – koji se slijepom strašću predao čemu, zadrt, nepomirljiv, nesnošljiv → zagũljen • Jȃko je zagrȉžen, nȉš mu nĩ prȁf, sȁkoga rȁt porbãda.

svrš. [prez. jd. 1. zagrmĩm, mn. 3. zagrmĩju/zagrmĩdu, prid. rad. jd. m. zagmi] – 1. početi grmjeti; zatutnjiti, prolomiti se (o gromu, topu, pušci), 2. pren. a. glasno povikati, b. glasno, gromko zapjevati, c. izreći jak prijekor; naljutiti se, izgrditi (ob. stariji prema mlađem, nadređeni prema podređenom); zagrmjeti • Zagmilo je, a pȋceki su se mȃm pȍbrali nũtra.

svrš. [prez. jd. 1. zagnem (se), mn. 3. zagneju/zagnedu (se), prid. rad. jd. m. zagni (se), prid. trp. jd. m. zagen, ž. zagena] – 1. a. ogrnuti, pokriti tijelo odozgo u cjelinu, b. nabaciti gornji dio odjeće na ramena bez uvlačenja ruku u rukave, 2. a. zatrpati, zasuti zemljom (u razini), b. zatrpati zemljom oblikujući humak ili hrpu (iznad razine); zagrnuti (se) • Dȅ se bȁr zagnȉ, kat se nẽčeš oblĩč. Zagen sam z jȁklinum, nĩ mi zĩma.